Između 14. ožujka i 18. svibnja, Barcelona je iskusila oštar lockdown. Stanovnici su mogli napustiti svoje domove samo za hranu i lijekove, posjete doktoru i esencijalan posao. Do trenutka povratka na djelomičnu normalu u lipnju, 73 posto ljudi koji su zadržali poslove je radilo od kuće. Učenici su također ostali kod kuće uz sve obrazovanje provedeno u online formatu.

Pandemija je ubrzala digitalizaciju na način da je tehnologija postala platforma za komunikaciju, poboljšanje socijalnih usluga i održavanje ekonomske aktivnosti tijekom lockdowna. Gradovi su bili glavno poprište ovog ubrzanja. U Barceloni, digitalne tehnologije su u srcu odgovora na zdravstvenu i socio-ekonomsku krizu: od proizvodnje osobne zaštitne opreme, društvenih akcija, podrške ranjivim skupinama, do širokog prebacivanja na rad na daljinu. E-uprave su osigurale kontinuitet u gradskim uslugama.

Sprečavanje pretvaranja fizičkog distanciranja u socijalnu izolaciju je bio princip pod kojim su funkcionirali Barcelona i mnogi drugi europski gradovi. No lockdown je također razotkrio besramne nejednakosti u pristupu i korištenju digitalnih tehnologija. Utjecaj sve više poznatog “digitalnog rascjepa” postaje jasan: digitalizacija utječe na pristup ljudskim pravima poput prava na rad, kvalitetnog obrazovanja, jednakih prilika, pristupa javnim uslugama, dostojnog životnog standarda, rodne jednakosti te pristupa.

U nedavnim godinama, “digitalna prava” – primarno ona koja se tiču privatnosti, podataka, transparentnosti i tehnološke uračunljivosti – postali su dijelom Europske tehnološke agende. Prihvaćanje Opće uredbe o zaštiti podataka 2016. godine je dobar primjer. Ipak, materijalna dimenzija digitalizacije i njeni socijalni učinci su jedva bili prisutni. Pandemija nudi priliku za ispravljanje ovog smjera i nametanje progresivne socijalne agende za digitalno doba: digitalna tranzicija neće funkcionirati ako ne funkcionira za sve.

Tehnološki humanizam i digitalni grad orijentiran na ljude

Prethodnih pet godina, gradska skupština Barcelone promovirala je model digitalnog grada baziranog na pravima. Tijekom prethodnog mandata skupštine (2015-2019), Digitalna politika Barcelone promicala je gradski tehnološki suverenitet. Mreža od 15 000 urbanih Sentilo senzora bila je instalirana u svrhu podržavanja gradske uprave stvaranjem podataka u stvarnom vremenu o mobilnosti, upravljanju otpadom, kvalitete zraka i potrošnje energije. Open-source platforma za digitalnu participaciju građana, Decidim, je pokrenuta i trenutno se koristi u preko 100 gradova u 20 zemalja. Besplatan software zauzimao je više od 70 posto gradskog proračuna za digitalni razvoj. Cilj toga je bio da građani i javni sektor mogu birati etičke digitalne usluge – u smislu korištenja podataka ali i građanske kontrole nad tehnologijom.

[…] pristup baziran na pravima vjerojatno je jedini način za uvrštavanje društvene pravde unutar analize digitalnog rascjepa, te u isto vrijeme prisiljavanja javne vlasti na akciju.

Trenutna gradska vlast, koalicija između municipalista Barcelona En Comú i socijal-demokratske Socijalističke stranke Katalonije, proširila je fokus digitalnih politika na promoviranje “tehnološkog humanizma”. Digitalni grad fokusiran na ljude bit će izgrađen na politici koja jamči fundamentalna prava i slobode (privatnost, participaciju i građansku kontrolu); koja demokratski regulira nove tehnologije (umjetnu inteligenciju, 5G) bazirane na široj bazi korištenja, te koja uključuje digitalnu dimenziju u postojeći set socijalnih prava (obrazovanje, socijalna briga, pristup i stanovanje).

Društvene nejednakosti, digitalna nejednakost

Barcelona je nejednak grad. Prema podacima iz 2017, većina populacije (52.9 posto) živi u četvrtima srednjih prihoda i 16.7 posto u četvrtima s visokim prihodima. Gotovo trećina populacije (30.4 posto) živi u četvrti s niskim prihodima. Prihodi četvrti s najvišim prihodima, Pedralbes u Les Cortsu, su 6.4 puta viši od onih u četvrti s najnižim prihodima, Ciutat Meridiane u Nou Barrisu.

Pandemija je nesrazmjerno utjecala na siromašnije četvrti. S jedne strane, mnogi radnici s niskim prihodima nisu mogli obavljati svoje poslove na daljinu, niti riskirati svoje prihode propuštanjem rada. S druge strane, domovi u područjima s najnižim prihodima generalno su 47 kvadratnih metara manji od gradskog prosjeka od 134 kvadratna metra. Ekonomska je kriza samo produbila postojeće nejednakosti. Između siječnja i kolovoza, nezaposlenost u Barceloni je porasla za 2.1 posto na ukupno 8.6 posto. Područja s nižim primanjima poput Ciutat Meridiane, Trinitat Velle, and Vallbone vidjela su značajnije porasle od imućnijih susjedstva.

Prihodi četvrti s najvišim prihodima […] su 6.4 puta viši od onih u četvrti s najnižim prihodima […]

Digitalni je rascjep izgrađen na istim urbanim nejednakostima. U 2016, 96 posto stanovnika Barcelone je prijavilo da su imali pristup internetu. U jednom od najsiromašnijih područja grada, Torre Baróu in Nous Barrisu, brojka je pala na 62 posto. Istraživanje iz 2016 pokazalo je prosječnu dob, rodnu odrednicu, razinu obrazovanja, te prihode četvrti kao jasne determinante pristupa i korištenja interneta.

U ranoj 2020, društvene organizacije u Barceloni i Kataloniji objavile su podatke o utjecaju digitalnog rascjepa na ljude koje služe – posebno ranjive zajednice. Dvadeset posto nije imalo računalo i 18.5 posto nije moglo slobodno pristupiti internetu. U kućanstvima s neto prihodima nižim od 500 eura mjesečno, 42 posto nije imalo računalo i 28 posto nije moglo pristupiti internetu. Socioekonomski odnosi igraju jasnu ulogu, no ulogu ima i socijalni kapital. Među ljudima koji nisu španjolski državljani koje služe organizacije trećeg sektora, postotak bez mogućnosti pristupa internetu popeo se na 37 posto.

Digitalni rascjep i Covid-19

Pandemija je dodatno povećala učinke digitalnog rascjepa. Zaklada Hàbitat3 upravlja socijalnim stanovima namijenjenim obiteljima u socijalno nepovoljnim situacijama. Hàbitat3 garantira stanarinu, upravlja odnosima sa stanodavcima i osigurava primjerenu socijalnu skrb. Podaci istraživanja stanara o digitalnom rascjepu od ožujka do lipnja 2020 pokazuju razmjer krize.

Tijekom lockdowna, 26 posto podstanarskih obitelji nije imalo wifi u svom domu, 16 posto dodatno nije imalo nikakav oblik internetske veze. Među onima koji su se mogli povezati, obrazovanje i posao bili su najčešći razlozi korištenja. Ipak, 45 posto sudionika je internetu moglo pristupiti samo preko mobilnog telefona, a kad se u obzir 50 posto obitelji ima tri ili četiri člana, utjecaj digitalnog rascjepa na pristup kvalitetnom obrazovanju i poštenom radu je jasan. Socijalni radnici zaklade Hàbitat3 također su prijavili kako su mnogi stanari imali poteškoće u prolasku kroz tehničke procedure online, koje su dio obrazovnih aktivnosti, potrage za poslom i pristupanja video konferencijskim platformama. Digitalni rascjep je i pitanje vještine.

Gradovi poduzimaju akciju

Ubrzo nakon lockdowna, u lipnju, 79 posto građana Barcelone je vjerovalo da će rad na daljinu postati norma u budućnosti. Čak 68 posto je podržavalo široko implementiran rad na daljinu za privatni i javni sektor. No ako će digitalna transformacija generirati nove potrebe u odnosu na pristup javnim uslugama, ne bi li javne vlasti trebale stvoriti nove načine na koje im možemo pristupiti?

Odgovor gradskog vijeća Barcelone pokazuje napredak u ovom području. Do kraja travnja, 5300 mobilnih uređaja je podijeljeno studentima na koje je utjecao digitalni rascjep. Paralelno, gradska nestranačka radna grupa za oporavak nakon Covida, koja također uključuje 200 organizacija civilnog društva, uključila je digitalnu inkluziju kao prioritet za grad. U posljednja 4 mjeseca 2020, gradski hitni plan digitalne inkluzije će investirati 700 000 eura u podržavanje digitalnog pristupa i pružanja treninga za ljude u četvrtima s nižim prihodima. Među ostalim mjerama, plan će ojačati mrežu susjedskih objekata (gradski Fab Labovi) u kojima stanovnici mogu pristupiti internetu i koristiti digitalne tehnologije. Vijeće će pružiti gradske urede u četvrtima s nižim prihodima s trenerima koji će podučavati ljude digitalnim vještinama poput načina za pristup gradskim uslugama online te korištenja softvera za video konferencije i emaila. Sredstva će se dodijeliti organizacijama koje se bore protiv digitalnog rascjepa za specifične grupe poput migranata i žena s niskim prihodima.

[…] gradovi ne mogu sami nadvladati digitalne nejednakosti […]

Ovaj je plan prvi takve vrste u Barceloni. No gradovi širom Europe i SAD-a poduzimaju slične mjere kako bi pojačali povezanost u dobu Covid-a 19. Kroz program Milano Aiuta, gradsko vijeće Milana je utvrdilo sporazum o suradnji sa Samsungom kako bi pružili besplatnu podršku osobama starijim od 65 godina koji imaju poteškoća s korištenjem interneta. U Francuskoj, gradske vlasti Pariza i Nantesa usvojile su programe digitalnih vaučera: U Nantesu, 2000 osoba je primilo 50 eura u zamjenu za sesije digitalnih treninga s komunalnim organizacijama.

Najambicionizija inicijativa možda dolazi iz New Yorka, a odnosi se na njihov “Internetski Master Plan”. U siječnju 2020, gradske vlasti su otkrile da 18 posto stanovnika (preko 1.5 milijuna ljudi) nema pristup internetu u svom domu ili preko mobilnog telefona. Kad se govori o osobama ispod granice siromaštva, preko 46 posto osoba nema pristup internetu u domu. Plan je najavljen prije pandemije, a cilja na osiguranje univerzalne povezanosti na internet u New York Cityju. U kontekstu Covid-a 19, gradonačelnik Di Blasio je najavio 157 milijuna dolara ulaganja kako bi ubrzao implementaciju plana – od čega je 87 milijuna financirao iz budžeta policije.

Digitalna inkluzija u višerazinskom kontekstu

No gradovi ne mogu sami nadići digitalne nejednakosti – pogotovo u kontekstu smanjujućih prihoda i proračunskih opterećenja. Aktivnosti i politike za pravednu digitalnu tranziciju morat će biti implementirani preko različitih razina – od gradova sve do Europske unije. Ako želimo dati oblik širokom pravu na digitalnu inkluziju, moramo smjestiti digitalnu agendu u centar političke debate, obnoviti zakonski okvir, eksperimentirati s javnim politikama, te stvoriti područja suradnje između vlada, građanskih organizacija i upravljača.

Digitalne politike dobivaju izraženije mjesto u agendama na svim razinama. U lipnju, Generalni tajnik UN-a António Guterres predstavio je Plan za digitalnu suradnju¹, s ciljevima poput digitalne inkluzije i univerzalne povezanosti do 2030. Španjolska vlada je predstavila svoj plan España Digital 2025 koji obećaje investicije u sto postotnu širokopojasnu povezanost, nove tehnologije i digitalne vještine. U Europi, Europska komisija je primorala vlade da osiguraju usmjerenje barem 20 posto ukupnih investicija iz okvira Next Generation EU u digitalna područja.

Ipak, moramo otići dalje: pristup utemeljen na pravima vjerojatno je jedini način za osiguranje društvene prave unutar analize digitalnog rascjepa, koji u isto vrijeme prisiljava javne vlasti na akciju. U ovom slučaju, na nacionalnim je vlastima da obnove trenutne zakonske okvire kako bi ih prilagodile potrebama digitalne tranzicije. Ovo znači pojačanje onoga što se smatralo strogo “digitalnim pravima” no i prepoznajući da pristup socijalnim i političkim pravima – pravu na participaciju, obrazovanje, pristup, socijalnu brigu, rodnu jednakost, rad i stanovanje – sad uključuje pristup internetu, pripadajuće vještine i primjerene uvjete za korištenje digitalnih alata u jednakim uvjetima.

U ovom je razmišljanju Barcelona pozvala španjolsku vladu na priznavanje prava na digitalnu inkluziju kao dio nove generacije socijalnih prava. Barcelona je predložila transformaciju generičkog pojma “pravo na digitalnu inkluziju” u konkretna prava koja se može ostvariti – prava koja za koje se može boriti na sudu, ako to bude potrebno. Ona uključuju pravo na otvoren i besplatan internet, pravo na osnovni trening i stručni trening o odgovornom korištenju novih tehnologija, te pravo ne nediskriminirani pristup javnim uslugama za one koji nemaju digitalne vještine.

Ovo ne znači da gradovi ne mogu učiniti ništa oko digitalnog rascjepa dok se ovo ne dogodi. Naprotiv, promicanje digitalne inkluzije uključuje razvoj javnih politika koje osiguravaju pristup internetu na mikro razini. To znači osmišljanje rješenja poput sustava digitalnih popusta za osobe s niskim prihodima, načina financiranja optičkih kablova u četvrtima s manje pokrivenosti, povećanja broja i tipova uređaja po obitelji te podržavanje razmjene znanja i digitalnih vještina. Lokalna razina, bila ona grad, distrikt, susjedstvo ili zajednica, najbolja je za testiranje javnih politika za digitalnu inkluziju.

Lokalne vlasti imaju ključnu ulogu u rješenjima poput onih zasnovanih na detektiranju ranjivosti i potreba te, do neke razine, financiranju tih politika. One također mogu izgraditi ekosustave inkluzije, povezujući operatere privatnih tehnologija s organizatorima zajednice koji rade s grupama na koje utječe digitalni rascjep; te stvaranjem regulatornih i financijskih okvira za tu suradnju.

Ipak, istina je da je uvođenje društvene pravde i ljudskih prava u debatu o digitalizaciji preduvjet za nadilaženje digitalnog rascjepa. Zato je upravo u post-Covid dobu hitnije nego ikad raditi na priznavanju prava za digitalnu inkluziju te smještanja debate o nejednakostima i socijalnim pravima u srce europskog digitalnog modela.

Europski put prema digitalizaciji

Europa leži između modela platformskog kapitalizma i data ekonomije Silicijske doline, te modela digitalnog razvoja u službi političke kontrole, karakterističnog za Kinu. Europski put mora ponuditi alternativu ovoj dihotomiji.

Ovo znači jačanje Europske sposobnosti natjecanja u digitalnoj igri razvijanjem kapaciteta za industrijsku inovaciju, prostora dijeljenih podataka i umjetne inteligencije, što je pravac koji je već najavila Europska komisija. Prije svega, to znači isporučivanje pravedne digitalne tranzicije koja odgovara europskim vrijednostima demokracije, jednakosti, ljudskih prava i socijalne kohezije. Pravda mora prožimati sve elemente pravedne tranzicije. Porezni sustavi moraju primjereno bilježiti aktivnosti transnacionalnih digitalnih platformi. Potrebno je implementirati jasne granice na sposobnost privatnog sektora u stvaranju profita od osobnih podataka, na temelju fundamentalnih prava i sloboda. Vlade i privatni sektor moraju transformirati načine proizvodnje i potrošnje prema onima koji pridonose ekološkoj tranziciji.

Europa leži između modela platformskog kapitalizma i data ekonomije Silicijske doline, te modela digitalnog razvoja u službi političke kontrole, karakterističnog za Kinu. Europski put mora ponuditi alternativu ovoj dihotomiji.

Gradovi moraju moći regulirati utjecaj digitalnih platformi na urbanu realnost u kojoj djeluju. Rastuće tehnologije – posebno umjetna inteligencija – moraju djelovati prema etičkim kriterijima kako ne bi proširile postojeće društvene nejednakosti. U vremenu kad digitalna povezanost i vještine determiniraju jednake mogućnosti pristupa socijalnim pravima poput obrazovanja, rada, zdravstva, pristupa i javnih usluga, one moraju biti dostupni svima.

Posljednja dimenzija postavlja socijalnu pravdu u srce debate o digitalizaciji: digitalna inkluzija je pitanje ljudskih prava. Ovo je vjerojatno glavni doprinos iskustva lockdowna u europskom digitalnom modelu. Integriranje tog iskustva u progresivne digitalne agende bit će ključno za europski put digitalizacije kroz pravednu digitalnu tranziciju.

Preveo Luka Gudek